Jesu li plastični spremnici s visokim barijem još uvijek najbolji izbor za očuvanje svježine u maloprodaji?

U maloprodajnoj industriji očuvanje hrane uvijek je bio jedan od glavnih zahtjeva dizajna pakiranja. U posljednjih nekoliko desetljeća, visokog barika Plastične posude za hranu postali su "zlatni standard" u poljima svježe hrane, unaprijed pripremljenih jela, mliječnih proizvoda itd. Zbog izvrsnih svojstava barijere kisika i vodene pare, kao i otpornosti na laganu i oštećenja. Međutim, s pooštravanjem propisa o okolišu, poboljšanjem svijesti o održivosti potrošača i iteracijom novih materijalnih tehnologija, tržište je počelo ispitivati ​​jesu li plastične kontejnere s visokim barinovima i dalje najbolje rješenje za pakiranje svježeg uzgoja?
Prednost očuvanja plastike visokog barika: Tehnička logika ne može se zanemariti
Plastika visokog bartija (poput evoh koekstrudiranih filmova, materijala za oblaganje PVDC-a itd.) Tvore gustu barijeru kroz dizajn molekularne strukture, koja može kontrolirati brzinu prijenosa kisika (OTR) ispod 5 cm³/m² · dan i brzinu prijenosa vodene pare (WVTR) ispod 1 g/m q · dan. Ova je performansa ključna za produljenje roka trajanja lako oksidiranih i pogoršanih namirnica (poput orašastih plodova, peciva) i proizvoda s visokim modama (poput svježeg voća i povrća, mesa).
Uzmite pakiranje mesa kao primjer. Kontejneri s visokim bačvarima u kombinaciji s modificiranom tehnologijom pakiranja atmosfere (MAP) mogu produžiti rok trajanja svježeg mesa od 3 dana na 7-10 dana, značajno smanjujući stopu gubitka na kraju maloprodaje. Prema studiji pakiranja hrane i roka trajanja, ova vrsta pakiranja doprinosi čak 12% -15% za smanjenje globalnog otpada u hrani.
Izazov održivosti: "Ahilova" pete "plastike visokog barika
Unatoč izvrsnom izvedbi, tradicionalna plastika visokog barika suočena je s dvije glavne bolne točke:
Poteškoća u recikliranju: Višeslojne kompozitne strukture (poput PET/EVOH/PE) teško je odvojiti, a stopa recikliranja je manja od 10%. Većina njih ulazi u proces odlagališta ili spaljivanja, što je protivno globalnom cilju "kružnog gospodarstva".
Rizik politike: Direktiva EU SUP -a, kineska politika "dvostrukog ugljika" i druge politike promicale su propise o plastičnom ograničenju. Neke su zemlje nametnule dodatne poreze na okoliš na nebitno plastično pakiranje, što izravno povećava korporativne troškove.
Pored toga, ankete o potrošačima pokazuju da je 72% generacije Z spremno platiti premiju za ekološki prihvatljivu ambalažu. Ako se vlasnici marki previše oslanjaju na tradicionalnu plastiku, mogu se suočiti s gubitkom "zelene reputacije".
Porast alternativa: Igra između performansi i održivosti
Da bi se suočio s izazovima, industrija istražuje tri vrste alternativnih staza:
Plastika visokog materijala s jednim materijalom: poput jednoslojnog pakiranja pomoću nano-prekriženog PP plazme, koja može postići 100% reciklabilnost uz održavanje OTR <10. Monosol ™ serija koju su pokrenuli Coca-Cola i Amcor korištena je u ambalaži salate, smanjujući emisiju ugljika za 30%.
Bio-temeljeni i razgradivi materijali: PBAT/PLA kompozitni filmovi, pakiranje na papiru na nanokristalnoj nanokristalu (CNC), premda su svojstva barijera malo inferiorna od tradicionalne plastike (OTR je oko 15-20), prikladni su za proizvode kratkih polja (poput pečenih kolača).
Aktivno pametno pakiranje: kompozitna ambalaža na papiru koja integrira apsorbere kisika i antibakterijske premaze kako bi se rok trajanja produžilo kemijskom adsorpcijom, a ne fizičkim barijerama. Tehnologija "OxyGuard" Japana Toyo Can korištena je u sushi ambalaži, smanjujući uporabu plastike za 50%.